Fini blogovi:Bernardov riff
srijeda, 17.03.2010.
Nastavak križnog puta
|
Tko želi čitati, nastavak razmatranja o križnom putu može pronaći na blogu http://www.lucijan2.bloger.hr/. Na tom ću blogu pisati samo tekstove s religijskom tematikom. |
- 14:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
utorak, 16.03.2010.
Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
|
Otkud ti ovdje, Šimune? Našao si se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Piše da si običan prolaznik, možda ne previše zainteresiran za zbivanja oko Isusa Nazarećanina. Na dan raspeća pošteno spoput tisuća drugih radio na polju za kruh svoj svakidašnji. I upade u ruke stražara koji te natjeraše na kuluk, nošenje križa osuđeniku na smrt. Da ti je itko ujutro nakon ustajanja najavio što te čeka, tko zna bi li se toga jutra vratio u grad ili bi pričekao večer da sve prođe. Bi li rekao da te se to ništa ne tiče? Želiš samo živjeti svoj život, a ne poslije svega odgovarati susjedima kako to da si se tamo našao, da možda i ti nisi njegov sljedbenik? U Pismima se ne spominje tvoje ime među onima koji su bili nazočni samom raspeću. Jesi li pobjegao što te noge nose, ili si ipak negdje blizu pričekao rasplet događaja? Taj dan sigurno nije završio bez brojnih pitanja, i ne vjerujem da si otišao mirno spavati. Tko bi mogao ostati ravnodušan u takvoj prigodi. Sigurno si mnogo razmišljao o tomu i sljedećih dana. Što si to učinio, Šimune? Isusu si olakšao breme i umanjio patnju. Čak i nedragovoljno bio si anđeo pomoćnik u nevolji. Nije bio sam. Netko je s njim barem na časak podijelio nevolju. Jesi li mu uspio išta reći? Kakvu riječ ohrabrenja? Ništa o tomu ne piše, ali ne vjerujem da si bio tek šutljivi i ravnodušni statist bez sućuti i osjećaja. Tako je to kad nas zapadne da nekome pomognemo u nevolji poput dobrih anđela, čak i ako to nismo planirali. Bog to ne zaboravlja. |
- 18:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
četvrtak, 11.03.2010.
Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku
|
Malo je koja uloga u životu podložna takvoj promjenljivosti kao uloga roditelja. Kad ih imamo, najprije smo s njima oduševljeni, jer nema bolje mame ni boljeg tate na svijetu. Nakon nekog vremena počnemo na njih gunđati jer nam ne daju dovoljno slobode, miješaju se u naše stvari, pokušavaju upravljati našim životom, i, općenito, stalno nešto gnjave. Dosađuju nam jer „žele unuke“, i čini nam se da stalno misle kako su pametniji od nas mlađih. Kasnije ih ne viđamo baš često, ali s vremenom, kako se s godinama sve češće prisjećamo vlastita djetinjstva, skloni smo ih sve više razumjeti i opravdavati njihove postupke. Jer, roditelji, dok su s nama, živa su poveznica naše odraslosti s našim djetinjstvom. Kako s godinama gube volju za promjenama, pa čak i za premještanjem namještaja u kući, možemo biti sigurni da će tanjuri i žlice i dalje biti u ormaru u kojem su bili kad smo išli u školu, a crijevo za polijevanje vrta visit će i dalje u garaži na istom mjestu na kojem smo ga prvi put vidjeli prije koliko ono godina? Pokazat će vam knjige i odjeću iz djetinjstva koju su sve ove godine čuvali, i čudom ćete se čuditi kako to da je već tako puno vremena prošlo. A kad ih jednom više ne bude, gledat ćete obiteljske fotografije i shvatiti koliko ste toga od njih pokupili i baštinili i kako ste im sve sličniji. Štogod radili, od biljega kojeg su nam utisnuli naši roditelji nikad ne možemo pobjeći. Nema većeg blagoslova od onog imati mudre i odgovorne roditelje, jer ćemo i mi jednog dana biti takvi. Kao što mi ne možemo pobjeći od biljega naših roditelja, tako ni oni ne mogu pobjeći od nas, koji bismo trebali biti njihova poboljšana verzija u novom naraštaju. Svaki dobar roditelj u duši priželjkuje da njegovo dijete napravi korak dalje u životu nego što je uspjelo njemu. Ta roditeljska slabost može biti izvorom dramatične kušnje; što napraviti ako se dijete „otme kontroli“, ako „zaglibi“ i izgubi se na nekakvoj stranputici, ili još gore, ako se otuđi i prezre roditelje? Tu leži najveća kušnja roditeljske ljubavi. Prava ljubav nikad ne umire. To vrijedi i za roditeljsku ljubav. Pravi roditelj nikad neće napustiti svoje dijete u nevolji, pa ako mu i ne može konkretno pomoći, uvijek će naći neki način da ga barem podrži i da pokaže kako mu je stalo do njega. Čak i roditelj koji je potpuno zatajio u svojoj ulozi i otuđio se od vlastita djeteta ne može u duši nikad biti posve ravnodušan prema djetetovoj sudbini, kolikogod se hladnim i distanciranim pravio. Možda bi to bilo sasvim dovoljno za ovaj put, za okvir o susretu Marije s Isusom tijekom križnoga puta. Sigurno se Isus u svojoj patnji nejednom prisjetio djetinjstva, Nazareta, Josipovih poduka i Marijinih priča o Davidu, Samsonu, prorocima i svim velikanima povijesti Izraelove. Čitanje u sinagogi, hodočašća u Jeruzalem, svega onog što djetinjstvo čini riznicom dragocjenih doživljaja koji su temelj našeg integriteta. A Marija? Nema sumnje da je proživljavala nešto slično. Njena pojava na Križnom putu dokaz je njene spremnosti ići do kraja sa svojim djetetom, biti uz njega i u najtežim trenutcima i biti spremna podnijeti sav prezir javnosti i ne mariti za ono „što će ljudi reći“ niti za bilo kakvu sramotu. Biti udovica u tadašnjem izraelskom društvu, bez muža koji bi o njoj brinuo, značilo je biti na rubu potpunog siromaštva i odbačenosti. Međutim, srce joj nije bilo siromašno niti opterećeno. Imala je pravu veliku roditeljsku majčinsku dušu. A takvo što otvara nebesa. |
- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 08.03.2010.
Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem
|
Gospodine, ja ne umijem hodati dubokim vodama. Bojim se posljedica vlastitih i tuđih pogrešaka, loše i neplodne zemlje svojeg neznanja koje plodove pogrešnih odluka daje uvijek u zao čas. Strah je moj križ, Gospodine, zapravo-to je antikriž pod kojim sam pao nebrojeno puta, a strah je i oružnik koji me stalno razapinje, uvijek na istoj Golgoti, samo što takvo raspeće nikoga ne otkupljuje. Ako već moram pasti, neka to bude pod pravim križem. Budi moj Šimun Cirenac, kao što sam ja dio Tvojega križa pod kojim, eto, prvi put padaš. |
- 18:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #
subota, 06.03.2010.
Druga postaja: Isus prima na se križ
|
Koliko li je samo čestitih ljudi koji su morali trpjeti posljedice nepravednih osuda od strane onih kojima su zbog nekog razloga pali u ruke? „Vidi lažnog sveca, gdje su mu sada njegove priče i čudesa?“-širi se među svjetinom koja promatra Isusa kako prima križ. „Nas je korio i popovao nam, nek sada sam sebi pomogne taj lažni mesija i čarobnjak.“ „Umrijet će i istrunuti i bit će kao da ga nikad nije bilo. Neće se ni znati da je ikad postojao.“ „Sam si je kriv, da je bio pametniji, ne bi mu se ovo dogodilo.“ „Tip je zacijelo lud, kuda ga vrag nosio da se petlja s religijom i politikom, nije čak ni teologiju studirao, tko mu dade pravo da nas uči!“ Ne samo da moraš podnijeti kaznu i tjelesnu patnju, nego i javnu sramotu uz gubitak časti i ugleda. „Jučer si heroj, danas lopov i propalica. Što ćeš sad, bijedniče?“ On uzima križ na se i bez riječi kreće prema mjestu raspeća, okružen oružnicima i svjetinom koja je još uvijek u nekakvom iščekivanju hoće li taj čudak iz Galileje odjednom ipak izvući nekakav trik iz rukava i preokrenuti stvari u posljednji čas. Gotovo je, a kao da nije. Svejedno je nosi li cijeli križ (kako je to gledala tradicija), ili samo poprečnu gredu. Dehidriran i iskrvario od bičevanja, nema previše snage i očigledno je da neće dugo. Ne daje ni riječi od sebe. Svjetina oko njega mrmlja i galami, nebo iznad grada pjeva, a on utonuo u šutnju. Upton Sinclair u svojem je djelu „Zovu me tesar“ smjestio Isusa u američki velegrad u prvoj polovici 20. stoljeća. Isus okuplja sljedbenike koji malo po malo prepoznaju njegov identitet. Nastupa radikalno i proročki, šibajući kapitalizam i zatečene društvene prilike: „Djeco moja, Rim je bio okrutan i neljudski, ali ovdje je sam sotona postavio svoje prijestolje!“ Ulazi u katedralu gdje, vidjevši u prvim redovima razne „izvana huj-iznutra fuj“ uglednike, prekida bogoslužje nastupom sličnim onom kao kad je iz jeruzalemskog Hrama tjerao trgovce; ovdje pak „trgovci“ i njihovi tjelohranitelji izbacuju njega po kratkom postupku. Nato slijedi javni „jao“ onim suvremenim farizejima- katoličkim i protestantskim-koji prodadoše ideale za novac postavši kao oni hramski trgovci koji od kuće Božje napraviše razbojničku spilju. Njegova sljedbenica postaje filmska zvijezda Mary Magna, utjelovljenje Marije Magdalene. Mnogo se govori o njemu. Međutim, javnost se okreće protiv njega; svjetina ga hvata, oboji mu glavu u crveno i osramoćuje bacajući ga uvis na nekakvom platnu uvis, vičući: „Uuuu, uuu, boljševički proroče!“ Nije po mjeri tadašnjeg američkog antikomunističkog domoljublja. I tu Sinclairov Isus gubi živce i nutarnju vezu s pravim Isusom iz evanđelja. Iskoči iz platna, potrči prema obližnjoj crkvi i uđe u nju vičući: „Htio sam umrijeti za ove ljude! A sad, nek umru svaki sam za sebe!“ I pretvori se u lik na prozorskom vitražu, odakle je na početku romana sišao da utješi čovjeka koji mu se skrušeno molio. A Isus u evanđelju samo šuti i ide dalje. Ne pada mu na pamet da pobjegne ili odleprša u nebo. |
- 17:26 - Komentari (4) - Isprintaj - #
petak, 05.03.2010.
Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt
|
Što bi bilo da je priča završila drukčije? Da Pilat kojim slučajem nije Isusa osudio na smrt, ili da su tadašnji Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju? Oni bi u tom slučaju postali narod apostola i širitelji Evanđelja u svijetu, a njihov odnos prema rimskoj vlasti poprimio bi posve drukčija obilježja. Možda ne bi došlo do dvaju židovskih ustanaka koji su završili potpunom nacionalnom katastrofom, uništenjem Jeruzalema i Hrama i raseljavanjem većine Židova izvan Izraela. Povijest bi sigurno tekla drukčije. No, ta je jedinstvena prigoda propuštena. Koliko li takvih prigoda proizišlih iz Božjih pokušaja da nas usmjeri na neko dobro mi propuštamo? U odnosu na današnja mjerila sudski proces pred Pilatom obična je farsa; Isus nema odvjetnika niti vrijeme za pripremu obrane, nema niti svjedoka njegove obrane, nego samo tužitelji i optužba. Ljudski život u antici ne vrijedi mnogo pred zakonom jačeg; nema ljudskih prava, niti udruga za njihovu zaštitu. Ipak, Pilat je tek egzekutor, „točka na i“; presudu je zapravo izreklo Veliko vijeće židovskih starješina. „Dakle, ti si Sin Božji?“ „Vi pravo velite, jesam!“ Znao je da ga to priznanje vodi u osudu zbog krivovjerja i smrt. Koji bi osuđenik priznao takvo što? Mogao se lako izvući: ljudi, pogrešno ste me shvatili, nisam tako mislio, itd. Što bismo mi učinili na njegovu mjestu? Bismo li lagali da se spasimo? Pilat je pak posebna priča. Veliko vijeće vjerojatno je shvatilo da bi prihvaćanje Isusa kao Mesije značilo kraj starozavjetnih vjerskih institucija od hramskog bogoslužja, svećenstva i mnogočega drugog. Takav društveni stres mogao bi imati nepredvidljive posljedice za narod. I zato je Isus prijetnja koju treba odstraniti. Pilat pak vidi da Isus nije prijetnja rimskoj vlasti i da ga ne može uspoređivati s proturimskim pobunjenicima zelotskog tipa. Međutim, slab je. Ne može se oduprijeti političkom pritisku i nije kao sudac neovisan. Moćan je, a zapravo nije slobodan. U svojoj slabosti odlučuje u rimskom stilu baciti Isusa pred lavove u arenu da zadovolji svjetinu. A ova, tražeći da pusti Barabu, pred njegovim nosom se svrstava na stranu pravog neprijatelja rimske vlasti. Veću pljusku mu Židovi nisu mogli dati. A on im je uzvratio time što nije htio skinuti natpis „Kralj židovski“ s Isusova križa. I dok si Pilat s Velikim vijećem podmeću i spuštaju preko leđa Isusova slučaja, on bez ijedne riječi prihvaća osudu na smrt. Ne buni se, ne zapomaže, ne preklinje, ne traži preispitivanje, ne viče da je nevin. Gleda dalje od onih koji ga osudiše. Vidi ono što oni ne vide i ne slute. Oni misle da je slučaj gotov. On zna da prava stvar tek započinje. |
- 07:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #
četvrtak, 04.03.2010.
Razmatranje o Križnom putu: uvod
|
Kako je vrijeme korizme, palo mi je na um da pokušam napisati razmatranje o Križnom putu. Nikad dosad to nisam napravio. Idemo naprijed, postaju po postaju, pa da vidimo kako će ispasti i ima li se štogod pametno reći. Uvod Križni put utjelovljenje je svih životnih situacija kada suočeni s očito nezasluženom i neželjenom golom i bezizlaznom patnjom u kojoj se čini da Boga nema niti blizu, niti daleko. Samo mi i patnja koju ne možemo izbjeći, iz koje se nikako ne možemo izvući, u kojoj nam baš nitko ne može pomoći i koju moramo od početka do kraja istrpjeti sami. Bilo križni put, bilo tamna noć duše, bilo ona neobična Mojsijeva noć kada „Jahve navali na nj da ga ubije“, sigurno nema nikoga tko nije iskusio trenutke kad mu se činilo da ga je Bog ne samo zaboravio, nego i odbacio, štoviše postao mu neprijateljem. Sam samcat u svemirskoj hladnoći, prepušten kaosu na milost i nemilost. Trenuci kad poželiš umrijeti, a smrt ne dolazi. To je jedna od konačnih kušnji vjere. Kušnja potpunog očaja i povjerenja u Boga i njegovu providnost, povjerenja u njegovu očinsku ljubav. Zaista, ljudski očevi koji bi dopuštali ili poticali da njihova djeca pate na bilo koji način, bili bi prezreni od ljudi. Smatrali bi ih lošim roditeljima, a plavi telefoni zvonili bi bez prestanka, o centrima za socijalnu skrb da ne govorimo. Bi li trebalo Boga prezirati zato što dopušta da njegovi sljedbenici pate? Ili se radi o tipu očinstva koje odgaja i usavršava svoju djecu suočavajući je sa stvarnim životnim opasnostima, neprilikama i bolima, umjesto da se zadovolji uskraćivanjem džeparca ili računalnih igrica dva sata dnevno. O odgovoru na to ovisi hoćemo li u patnji očajavati, ili se nadati i vjerovati da će patnja na koncu izroditi neko veće dobro zbog koje ju je vrijedilo proživjeti. A Isusov križni put daje na to pitanje jasan odgovor. Čak i najteža patnja ima smisla i može biti izvor blagoslova ako dragovoljno dopustimo Bogu da je iskoristi na dobro. Možemo je prikazati za dobro drugih. Dobro je to izrazio primjerice Zlatko Sudac, kada napisa kako su teški trenuci blagoslovljeni jer imaju moć da nas mijenjaju. Naravno da je to lako reći, a teško živjeti u trenucima kad nas patnja „melje“ i drobi našu snagu za otporom i prisebnost duha. Teško je biti vedar kad se čini da je patnja konačna stvarnost. Ipak, kad joj i ne možemo izmaći, možemo je spriječiti da nas pobijedi, pokori i baci u posvemašnji očaj. Ne moramo se predati. |
- 10:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #
nedjelja, 31.01.2010.
Facebookizacija uvijek i svugdje
|
Dogodilo se i kod nas što se dogoditi moralo. Zavadila se dvojica dječaka iz jednog sedmog razreda, i jedan od njih osnovao grupu neprijatelja onog drugog na Facebooku. Doznali za to roditelji, došli u školu, i nakon niza teških riječi i prijetnji raznim uskocima, medijima, pravobraniteljicama i sudovima (kao da je škola potakla klince da to naprave) odjednom se sve spustilo na zemlju, malac maknuo grupu, i sve je ostalo na tipičnoj vršnjačkoj svađi koja se iz privatnosti prelila u javni prostor. Nekad smo pisali vlastite dnevnike, a donekle su školarcima bili pristupačni spomenari u kojima se pisalo sve i svašta, ali sve bi to ostalo u krugu učenika i ponekih radoznalih učitelja. Nijednom se nije dogodilo da bi zbog toga ijedan roditelj došao u školu. Danas je Big Brother preuzeo stvar u svoje ruke. Kako klinci neprestano žele što prije odrasti, ponašaju se poput odraslih koji pak kao da žele postati Velika Braća vlastitoj djeci. Postavljaju se prema njima zaštitnički kad treba, a još više kad ne treba. Ja ustrajno odbijam sve pozive da napravim vlastiti profil na Facebooku ili da se nekom na njemu pridružim. Ne pada mi na pamet. Uostalom, nema ništa smješnije i bizarnije nego kad medijski djelatnici počnu prikazivati mišljenja na Facebooku kao nekakav „glas naroda“. Dajte ljudi, potpišite se imenom i prezimenom na peticiju, pa ću vas tada ozbiljno shvatiti. Ovako, grupu na Facebooku malo imaš, malo nemaš, i to bi kao trebalo biti nešto veliko i zadiviti nas koji ne vjerujemo u Big Brothera kao našu sudbu. Facebook, kao i svi mediji takve vrste, služi ponajprije za to da ljudi na njemu isprazne ono što im je u srcu, a ne da drugim sudionicima pokušaju pružiti nešto što će ih izgraditi. Naravno, ovisno o tome što se u tom srcu nalazi. Kad se toga dohvate školski klinci i požele bez straha od posljedica (jer ih nema) prakticirati sport „ubij svojeg bližnjeg izgovorenom ili napisanom rječju“, tad je to najbolji put da se pretvore u naraštaj cinika „sumnjičavih prema dobru, a lakovjernih prema zlu“ (C. S. Lewis). Imajući to na umu valjalo bi se i našem Narodu Božjem manje hvaliti s onih famoznih 87% na popisu stanovništva, koji od nas kao pravi narod prepun neprepoznatih svetaca. Je, imamo lijepe crkve i puno toga dragocjenog u baštini, ali je ta neprepoznata svetost nekako previše nevidljiva-ili u stvarnosti jedva postojeća?. Pa se plodovi vide ne samo u facebookizaciji, nego i u enormnom zanimanju za tarot i kojekakve vračare na RTL-u i Novoj. Ajme! Parafrazirajući jednog muslimana, rekao bih: istina, ima nas na papiru mnogo katolika, ali jesmo li to osobno odlučili biti? Ili ćemo radije, za svaki slučaj, sjediti na dvije stolice s figom u džepu? Bog ili Big Brother? Biraj, narode. Požnjet ćeš ono što budeš sijao. |
- 13:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #
nedjelja, 10.01.2010.
Zimske "radosti" s ljetnim gumama
|
Krenuh u četvrtak 7. siječnja nekim poslom u školu. Zimsko jutro. Najprije petnaestak minuta čišćenja snijega s auta, zatim upalih bez problema i krenuh u zimske radosti. Kako je te noći zapao snijeg, ceste su bile neočišćene, i ja odustah od puta rodbini u Slavoniju kojeg namjeravah poduzeti nakon obavljenog posjeta školi. Nikad do sada nisam imao zimske gume, jer me nijedna zima nije dovela u situaciju da ih poželim imati. Sve do ove. Zaleđena Avenija Bologne i zavoji prepuni bljuzge pokazali su se prezahtjevnima za ljetne Bridgestonice, i u svim zavojima i usponima morao sam se dobrano koncentrirati da s inače pouzdanim Accentom ne izletim s ceste. U koloni na Bologni sustigoh mnoge supatnike: kreneš u prvoj, kotači veselo šlajfaju, i zabavljaš se izračunom koliko ih treba pustiti da tako rade, a da ne uhvatiš preveliku brzinu u startu protiv koje više neće biti pomoći. Prisjetih se nekih prethodnih nevolja koje sam imao s ljetnim gumama na ledu: prije nekoliko godina imao sličnu reviju na Vrbanima. Ušao sam u nekakvu ulicu s uspornicima prekrivenima ledom. Počnem kočiti, ali uzalud, i "tras" odostraga u nečiju Opel Corsu. Accentu baš ništa nije bilo, ali kolegi sam slomio nosače zadnjeg štosdemfera. Na sreću smo se brzo sporazumjeli oko odštete, pa posljedica nije bilo. Nešto prije toga, ulazeći zavoj na Jarunu, slično: krene "bočno sklizanje" prema rubnom kamenu, i tres. Posljedice: odlazak na špur radi poremećene geometrije. Toga četvrtka revija na ledu i snijegu nastavila se kasnije pri ulasku na školski parking. I odluči Kosta da bi bilo dosta; odmah nakon obavljenog posla lijepo u Vulkal po zimske gume. Jest da koštaju, ali i najgora zimska bolja je od najbolje ljetne u ovakvim uvjetima. Na sreću imaju tamo (i u drugim takvim servisima) mogućnost čuvanja ljetnih guma za malu lovu u skladištu, tako da otpada skladištenje ljetnih na balkonu. |
- 17:24 - Komentari (1) - Isprintaj - #
srijeda, 06.01.2010.
O Scottu Hahnu
|
Danas, na Dan Svetih Triju Kraljeva, činilo mi se prikladnim napisati nešto o jednom iskrenom Bogotražitelju, koji je u svojem traganju bio uporan poput njih. Kad je naklada „Verbum“ nedavno izdala knjigu dr. Scotta Hahna „Gozba Jaganjčeva: Misa kao nebo na zemlji“, javnost je imala prilike nešto više doznati o tom vjerojatno najpoznatijem američkom katoličkom apologetičaru i obraćeniku na katolicizam s prezbiterijansko-kalvinističkog protestantizma. Ispovijest o tome kako je postao katolikom Hahn je sa suprugom Kimberly objavio još 1993. pod naslovom „Rome Sweet Home“ u nakladi Ignatius Pressa. Hrvatski prijevod nazvan „Naš put u Katoličku crkvu“ objavio je UPT iz Đakova razmjerno nezapaženo 2002. godine. Knjiga je iznimno čitljiva i napeta unatoč ne baš najboljem prijevodu. Donosi nam potresnu priču proizašlu iz sudara protestantskog pastora i teologa Scotta Hahna s katolicizmom kojeg nije nikad poznavao, a koji ga je naposljetku toliko privukao da je napustio obećavajuću karijeru pastora i uputio se poput Abrahama za Bogom u nepoznata područja katoličke stvarnosti. Hahnova osobna drama pojačala se zbog rascjepa kojeg je njegovo obraćenje proizvelo u obitelji, jer supruga Kimberly, kćer poznatog prezbiterijanskog propovjednika Jerryja Kirka i diplomirana prezbiterijanska teologinja, nije mogla zamisliti ni u snu da bi njen muž mogao postati katolikom. Nakon četiri godine prepunih obrata i ona je svim srcem prihvatila katoličanstvo. Prosječnom hrvatskom katoliku odraslom u ozračju prevladavajućeg pomodnog mišljenja prema kojemu su sve vjere zapravo „tu negdje“ možda mnogo toga neće biti shvatljivo, jer je protestanata u Hrvatskoj razmjerno malo, i rijetko tko uistinu poznaje protestantsku duhovnosti, a osobito razloge zbog kojih protestanti ne žele biti u jedinstvu s katolicima. Protestanti smatraju pogrešnima i nebiblijskima katolička vjerovanja u čistilište, štovanje Marije i svetaca, papinstvo, svećenički celibat, gotovo sve katoličke sakramente osim krštenja (tu se protestantske denominacije međusobno ne slažu, jer dio njih smatra valjanim samo krštenje odraslih, a ne male djece). Ima još toga, ali ove stvari su najvažnije. Kad se k tome uzme u obzir stanoviti radikalizam kojeg dio protestantizma vuče za sobom još iz Lutherovih vremena (da je papa antikrist, a Katolička crkva sotonska tvorevina nastala stapanjem elemenata kršćanstva i poganstva), nije čudno što određene protestantske denominacije zaziru od ekumenskog dijaloga s katolicima, a članovima tih zajednica predstavlja velik problem u savjesti uopće pjevati katoličke božićne pjesme, čak i kad se u njima ne spominju Marija niti sveci. Štoviše, smatraju svojom svetom dužnošću uvjeriti katolike da napuste Katoličku crkvu da bi se uopće mogli spasiti. To je kudikamo manje prisutno u umjerenim protestantskim Crkvama i denominacijama koje sudjeluju u ekumenskom dijalogu. Scott Hahn svakako je pripadao radikalnijim protestantima koji za katolicizam nisu imali nikakve simpatije niti je bio spreman tolerirati išta katoličko u svojoj okolini. Naprotiv, i sam je u mlađim danima poticao katolike na istupanje iz Crkve. Na koncu je to sve skupa ispalo potpuno drukčije nego što se nadao tijekom svojeg teološkog studija. Za nas je katolicizam prirodna sredina u kojoj se većina nađe odmah nakon rođenja. Mise, samostani, hodočašća, sve nam je to dano kao dio nacionalne baštine. Za ljude poput Scotta Hahna to je, međutim, sasvim drukčije: oni su obraćenjem na katolicizam prisiljeni promijeniti način života. To je slično kao kad netko mora promijeniti nacionalnu pripadnost, ili barem tako nekako. Scottovo svjedočanstvo nam je, međutim, zanimljivo iz drugog razloga. Ponajprije, on je teolog koji sjajno poznaje Bibliju. Sastavni dio protestantske duhovnosti je primjena Biblije u svakodnevnom životu. Mnogi protestanti uče redovito biblijske stihove napamet, a ne bi ni nama katolicima škodilo da to činimo. Taj „biblicizam“ vjerojatno je bio pogonsko gorivo koje je Hahnu pomoglo doživjeti katoličku misu na način koji je-vjerujem-većini nas katolika nedohvatljiv. Hahn je, kao i svi radikalni protestanti, zazirao od odlaska na misu. To je bilo između ostaloga i zato što je kao i mnogi drugi protestanti pogrešno mislio da katolici bogohulno vjeruju kako se na misi ponavlja Isusova žrtva na križu; to bi značilo da Isusova smrt na Kalvariji nije u soteriološkom smislu potpuna, konačna niti dovoljna kad se mora na misama ponavljati. No, na stranu moja prepričavanja. Citiram Hahnove dojmove s prve mise kojoj je u životu pribivao: „Odlučih ići u Gesu u župi Marquette. Nešto prije dvanaest sati ušao sam tiho u kapelu kako bih sudjelovao na misi radnog dana. Nisam ništa posebno očekivao; mislio sam da ću možda biti tamo sam s jednim svećenikom i nekoliko starih redovnica. Sjeo sam u zadnju klupu kao promatrač. Iznenada je ušlo mnoštvo posve običnih ljudi izvana-normalni prosječni ljudi. Ušli su unutra, poklonili se, klekli i molili. Njihova jednostavna, ali iskrena pobožnost dojmila me se. Onda je zazvonilo zvono i svećenik je prišao k oltaru. Ostao sam sjedeći; nije mi još uvijek bilo jasno nije li pogibeljno da kleknem. Kao jednom evangeličkom kalvinistu bilo mi je na umu da je katolička misa najveće svetogrđe koje čovjek može počiniti: da se Krist ponovo žrtvuje. Nisam znao što bih trebao učiniti. Vidio sam i čuo kako su čitanja, molitve i odgovori tako duboko ukorijenjeni u Sveto Pismo, da Biblija postaje živa. Umalo sam prekinuo misu i rekao: „Pričekajte malo, Taj odlomak je iz Izaije; ta pjesma iz psalma. Nevjerojatno, u toj molitvi nalazi se još proročka riječ!“ Ponovno sam otkrio tako mnogo elemenata iz stare židovske liturgije koju sam intenzivno proučavao. Postalo mi je iznenada jasno da Biblija pripada upravo ovamo. To je bio ispravni okvir u kojem se ta dragocjena obiteljska baština treba čitati, naviještati i tumačiti. Slijedilo je euharistijsko slavlje u kojem su se sažele sve moje spoznaje o savezu. Najradije bih sve zaustavio i viknuo: „oprostite, molim vas, trebam li vam protumačiti iz Svetog Pisma što se tu događa? To je čudesno!“ Umjesto toga sjedio sam tamo čeznući za nadnaravnim Kruhom, Kruhom života. Nakon što je svećenik izgovorio riječi pretvorbe, podigao je visoko Hostiju. Osjećao sam kao da otječe od mene posljednja kaplja sumnje. Iz sveg srca tiho sam govorio: „Gospodin moj i Bog moj. Uistinu si to ti. I ako si to ti, onda želim imati puno zajedništvo s Tobom. Ne želim ništa pred sobom zadržati za sebe.“ … Nisam rekao ni jednoj duši gdje sam bio i što sam radio. Ali, sljedećeg dana bio sam opet tamo, i opet sljedećeg, i opet…Tijekom prvog ili drugog tjedna bio sam ulovljen. Ne znam kako bih to rekao, ali sam se preko glave zaljubio u našeg Gospodina u Euharistiji! Njegova prisutnost u svetom sakramentu bila je za mene snažna i osobna.“ S ovim završavam svoju današnju pisaniju. Tražite i naći ćete, rekao bi Isus. Zato-sretan vam Dan Triju Kraljeva, Dan svih Bogotražitelja i dobronamjernika! |
- 07:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Ožujak 2010 (7) Siječanj 2010 (4) Prosinac 2009 (4) Listopad 2009 (7) Rujan 2009 (3) Kolovoz 2009 (2) Lipanj 2009 (1) Svibanj 2009 (1) Ožujak 2009 (2) Siječanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (4) Listopad 2008 (2) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (5) Lipanj 2008 (5) Svibanj 2008 (9) Travanj 2008 (15) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Različiti ogledi o učiteljstvu i prosvjeti, vjeri i razumu, kulturi i društvu. Sve u najboljoj nakani i iz osobne perspektive. Piše: Bernard, jedan od 28 tisuća djelatnika u hrvatskom osnovnom školstvu bernard3@net.hr
Ukratko
Jače steže ljubav nego strah (Henryk Sienkiewicz) Stvari možda stoje loše, ali ne toliko da se ne bi mogle popraviti (Winston Churchill) Samo naša stranka štuje naš veliki i hrabri narod. Svi ostali su izdajnici, prodane duše, kukavice i propalice. (Karel Čapek) Gdje su običaji dovoljni, zakoni su nepotrebni. Gdje običaji nisu dovoljni, zakoni su neprovedivi. (Emile Durkheim) Sve stvari, sva bića, lišeni dimenzije vječnosti, gube vrijednost. Jest, no je li besmrtnost stvarna? Ako jest, onda se naše sadašnje prilike u ovoj zemji doimljuju stravičnijima no ikada. Ako pak nije, preostaju jedino preživljavanje, zadovoljstvo i izdaja. (Michael O'Brien) Na svoju nesreću, čovječanstvo brzo zaboravlja (čarobnjak Merlin u filmu "Excalibur"). Domača vuš ne grize tak kak stranjska (hrvatska narodna). Željezo se željezom oštri, i čovjek oštri jedan drugoga (Biblija, Mudre izreke) Ako želiš odgajati dijete, počni najprije odgajati njegovu baku (Češka) Učiti znači mijenjati se (Siddartha u filmu "Mali Buda") |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||